Želio sam praviti kuće samo od bambusa. Jednu sam sagradio u Kamakuri, a druga se gradi pored jednog ugla Velikog kineskog zida.
Strašno volim bambus. Zato želim graditi kuće od bambusa. Podovi, zidovi i stropovi – sve je od bambusa. Onda tu živim, okružen, umotan u bambus. I stupovi su od bambusa. Ima nekoliko poteškoća pri izradi stupova od bambusa. Vanjski dio bambusa, njegova “koža”, tanka je i krhka, a bambus je teško upotrijebiti kao građevinski stup. Unutarnji vaskularni snopovi bambusa imaju tvrde opne što razdvajaju prazne cijevi unutar biljke duž cijele stabljike. Ali one biljke – stupovi, što ih ugrađujem u svoje kuće imaju u sredini čeličnu šipku učvršćenu betonom i to po cijeloj dužini šuplje stabljike. Stupovi od bambusa izvana izgledaju savršeno prirodno, ali sredina im je pojačana betonom i čelikom.
Umatam se u bambus. Oko mene je nježna, jednostavna i skromna koža bambusa. Japanski cedar i trupci od čempresa nemaju tako divnu glatku kožu. Osim toga, prostor ili soba napravljeni od cedrovih ili čempresovih trupaca ne posjeduju taj osjećaj napetosti i prisutnosti; nedostaje im čar i privlačnost. Prostori okruženi bambusom ispunjeni su osjećajem napetosti... jedinstvenim osjećajem napete prisutnosti kože bambusa. Treba samo sjesti u taj prostor da duša prijeđe u drugo stanje postojanja. Piljena cedrovina i čempres imaju glatku površinu, ali nemaju kožu. Izgubili su također i onu posebnu sirovost i osjećaj da potječu iz divljine što ga ima samo prirodna koža.
Koža i vanjska površina dvije su različite stvari. Beton ima vanjsku površinu, ali nema kožu. Usto, meni beton nije naročito privlačan. To je zato što bez kože duša nikad ne izađe van. Bambus ima posebno divnu kožu i dušu koja u njemu stanuje. U Japanu ima jedna priča za djecu o tome kako je princeza Kakuyahime, Božica Mjeseca, rođena u stabljici bambusa. Vjeruje se da je tamo rođena jer bambus ima posebnu vrstu kože i posjeduje dušu. Uvjeren sam da zgrade također moraju imati kožu, a ne samo vanjsku površinu, jer inače u zgradi ne bi bilo mjesta za dušu. Koža nije samo nešto izvana; ona je živi organ. Uloga je toga nježnog i vrlo funkcionalnog organa da olakša interakciju prirodnog svijeta unutar građevine s vanjskim svijetom prirode. Tu vlada interakcija, a ne prepreka ili osamljivanje. Kroz kožu vanjski svijet prirode filtrira se u unutarnji svijet prirode i obrnuto. Vanjski svijet prodire kroz kožu u unutrašnjost. Upravo ovakvo dvosmjerno prožimanje bitnih sastojaka čuva život, a u tom se procesu rađa duša. Ona ne stanuje ni u srcu niti u mozgu. Lako ćete se u to uvjeriti ako izvadite srce ili mozak. Dušu nećete naći. U središtu tih organa nema duše.
Moja je želja graditi takve građevine koje će omogućiti interakciju između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Jedna metoda gradnje bila bi da se koriste zidovi sa `aluzinama izrađeni od japanskog papira. To bi omogućilo da svjetlost, vjetar, zvuk i drugi elementi vanjskoga svijeta prirode uđu u unutrašnjost, a da svjetlo, zrak i sve ostalo što nastaje unutra teče prema vani i to kroz kožu građevine. Ako bih poželio koristiti kamen kao jedan od građevnih materijala, izbušio bih vrlo male rupe u kamenu kako bi kamen postao koža građevine i omogućio živahnu interakciju vanjskog i unutarnjeg svijeta. Jednom kad osmislim kožu, oblikovanje čitave građevine već je skoro gotovo. Za mene oblikovanje građevine nije drugo doli oblikovanje njezine kože.
Uz živo tijelo i neživu zgradu nije naročito važno kakav će biti vanjski oblik. Najbitnije je ima li građevina ili nema svoju kožu te kakva je ta koža. Suština je u tome kakvu će unutarnju dušu neko tijelo ili građevina posjedovati.
VELIKI ZID OD BAMBUSA
Deset izabranih arhitekata iz Azije dobili su zadatak da u šumi u neposrednoj blizini Velikog kineskog zida projektiraju po deset stambenih objekata, dakle ukupno stotinu objekata.
Naše su osnovne projektne zamisli bile da zemljopisne odlike krajolika ostavimo takvima kakve jesu te da, koliko god je moguće, koristimo materijale proizvedene lokalno.
Koncept nediranja tla je u skladu s konceptom izgradnje Velikog kineskog zida.
Sve zgrade XX. stoljeća podignute u predgrađima građene su na izravnatom terenu. Činilo se posve normalnim da se arhitektonski objekti tako planiraju i smještaju.
Smatramo da takav način gradnje nije primjeren divnoj kineskoj zemlji, bogatoj fino isprepletenim brežuljcima. Prema našem konceptu, najbolje je rješenje bilo da se sagradi zid koji neće vizualno ometati izvorne zemljopisne odlike terena već će ih primjereno naglasiti.
Stoga je plan bio da se projektira zid nalik na filtar izrađen od bambusa.
Nekoliko je razloga što smo za glavni materijal odabrali bambus. Prvo, privlačilo nas je što je to krhki materijal. Kineski zid, sagrađen od čvrstog kamena i cigle, prerezao je veze između svjetova civilizacije i divljaštva, dok bi zid od bambusa omogućio da kroz njega prolaze svjetlo i vjetar.
Nadalje, filtar od bambusa mogao bi biti veza između dvaju svjetova.
Bambus je u prošlosti donesen u Japan iz Kine i predstavlja jedan oblik kulturne razmjene dviju zemalja.
Namjera nam je bila da i ovaj naš pothvat bude simbol te kulturne razmjene.